Hej… evo i mene… Valentinovo je došlo i prošlo… no, ove godine je bilo nešto drugačije…
Iako se nisam ničemu nadala, dobila sam nešto. Čokoladu… njam…
Ali i nešto što bi se sigurno svaka djevojka sa mnom složila da je to upravo pravi poklon za takav dan. RUŽA! I to ne bilo kakva… već crvena.
Nije bitno tko je daruje, bio to frend/ica, dečko/cura… ali glavno da je od srca.
Žao mi je što se u zadnje vrijeme ne javljam tako često, ali obećajem čim završim s ovim postom, sve ću vas po redu obići…
Inače, stvari kod mene se polako vraćaju u normalu… sve vrijeme koje imam slobodno provodim sa frendovima/frendicama… i čisto mi je dobro.
Ovu subotu idem van, bar se nadam, jer ako ostanem mislim da ću poludjeti… stvarno nisam već dugo bila, bio bi red da i moje noge vide malo grada, tj. da odu u život…tko zna možda se nađe kakav dečko...
Eto pozdravljam Vas sve… a sada me čeka posao… sve Vas obići… kiss…

Hej…
Evo mene nakon 100 godina i ovdje. Stvarno je prošlo dugo vremena od mojeg zadnjeg posta. Nažalost, ništa se u međuvremenu nije good stuff dogodilo, više je bilo bad… ali nadam se da boljem sutra…
Nemam hrabrosti reći nekome što osjećam. Nemam hrabrosti pogledati ga u oči, a kamoli mu reći da ga VOLIM i da mi je ŽAO… i da nisam željela da tako završi. Iskreno nisam niti željela da završi… Ali taj moj ponos uvijek me zaje****… I uvijek napravim glupost. Uvijek.
Nije niti čudo da sam ostala zadnja 4 dana doma. Mislim da bi u školi napravila darmar. Šalim se. O.K. treba meni malo duže vremena da shvatim da mi fališ i da ne mogu bez tebe i da ono kaj sam rekla taj dan nije bila istina…I didn't want the end. I have maid a mistake.

Zanemarite post. Trabunjam gluposti… još će mi netko doći na blog i reći da se skuliram… jer bi ja to napravila da netko tako počne pisati…
Eto, kod mene ništa ovo, osim kaj sam zadnjih 4 dana doma, čitam lektiru i pokušavam učiti, ali baš mi se informacije i ne ulijevaju u mozak… valjda budu…

Idem, želim svima dobar provod večeras… pozZz =)

I want many things, nowdays… I came to conclusion that my life isn't how I imagined. I know I'm not perfect, but I'm trying my best to be one of the best students in school. That is my break-throw to the future… but… that isn't the only thing I want. I want so many things that I cannot even count on my fingers.

I want to get away, somewhere where no one will find me, I want to make the right decisions, I want to be surprised from time to time…

I don't need much. I just need some love and attention. That is all. Nothing else. I want to laugh with the person I love and respect. Is that to much, sometimes I wonder? From time to time I want someone how will hug me and just spend time with me… it doesn't have to be perfect…

I'm young, very young, but (again) I want so many things and I think I won't have the time to do them all… Am I living in a world which isn't real? Am I crazy?

There are days when I'm smiling and people can see that, but they don't know how I feel inside… (It's easier write that kind of stuff on English… really…) I want to send them to birth place and I want to do something on my own, without any advice or suggestion… just on my own. I don't want to hear everybody "It would be better if you do that on that way" or "I think that your way of thinking isn't very good… try to listen other people, people who have an experience"… I'm tired of listening what other people are trying to tell me… I want to do something on my own...

P.S. Oprostite ako ima grešaka, ali već je skoro ponoć, tako da ako ima nemojte zamjeriti… Pozdrav…

Sinoć. Usnula sam u čudan san. Mogla sam raditi što god sam htjela. Naći se na mjestu gdje sam željela biti i svaka želja bi mi se ispunila… zaželjela sam biti sama sa najdražom osobom na svijetu. Sa njim… negdje gdje smo sami, gdje nas nitko ne smeta.

Našli smo se u jednoj maloj prostoriji… veoma hladnoj, ali to nam nije bilo bitno… njegove ruke kao da su imale 100 stupnjeva… kada su me primile sva hladnoća koju sam osjećala odjednom je nestala… kao da je nije niti bilo.
Njegovi poljupci zagrijali su moje tijelo… sada se nisam smrzavala, sada sam kipila od vrućine… njegove ruke bile su posvuda… po mojem licu, grudima, guzi, "maloj"… mogao je sa mnom što god je poželio… bila sam cijela njegova…

Klizio je svojim usnama po mojim usnama, po vratu… nije se mogao zaustaviti. Nije mogao misliti, prepustio se svojim osjećajima… počelo je sve nježno, a zatim sve grublje i grublje dodirivao je moje dijelove tijela. Htjela sam izaći iz svoje kože. Toliko je godilo da sam poželjela da to nikada ne prestane. Vratio se na nježnije, ali samo na tren, a onda je našao zlatnu sredinu… primio me za guzu i podigao… leđa su mi bila prilijepljena za zid, a noge oko njegovog tijela…izgubila sam glavu. Sve je nestalo, kao da nikoga nema na ovom svijetu…
I onda je budilica zvonila…
Uh… mogu samo zamišljati što je dalje bilo…

Dosadno mi je, a kako su svi negdje vani, osim mene, još mi je više dosadno… ne znam što da radim, ali ajde… piše mi se, pa… izgleda da mi je otišla blokada…

:::Str@ng€r:::

Večer je. Vani pada kiša, kapljica po kapljica. Nebo je crno, prekriveno sivim oblacima. Čak se niti mjesec ne vidi, a još manje zvijezde. Nebo je poprimilo boju smrti i žalosti. Sve životinje su se sakrile u svoje domove i čekaju da nevrijeme prestane. No, ono se samo pojačalo, sve više i više. Nitko nije mogao izaći iz kuće.

U jednom malom selu, maloj kućici sa velikim dvorištem, prepunim cvijeća živjela je jedna djevojka po imenu Joanna. Dane je provodila pretežno u kući. Kuća je bila njezino utočište od svih problema i nevolja. Bilo je tjedana kada uopće nije izašla van, na čisti zrak. Mnogi u selu su je smatrali ludom, a neki čak i vješticom. Po noći je uvijek bilo upaljeno svjetlo, a danju je sve bilo u tišini. Malo stariji ljudi znali su razlog zašto je Joanna takva, ali to je bilo malo teže objasniti mlađim generacijama, tako da se nisu niti trudili…

Sve dok jednog dana, Joanna nije smogla hrabrosti i napokon izašla iz svog utočišta… polako je počela uređivati kuću, dvorište, brinuti se o sebi. Sredila je automobil koji joj je u nasljedstvu ostavio njezin otac na samrti. Tjedan dana kasnije, otišla je nakon dugo, dugo vremena do seoskog dućana. I to po danu, kada su je ljudi mogli vidjeti. Obično je kupovinu obavljala kasno u noć, kada su svi spavali, osim vlasnika koji je vodio dućan, te s kojim se tako dogovorila. Poštovao je njezinu želju. Bio je to dobar starac. Znao je držati obećanja i nije volio pričati, tj. tračati. Ipak je zadržao neke stvari za sebe.

Vrijeme je prolazilo, a Joanna se napokon počela oslobađati. Otišla je i do grada. Napravila novu frizuru, maknula naočale… kupila nove stvari. Nabavila prekrasnog psa i dala mu ime King.

Dani su bili sve ljepši i ljepši. Na nebu su se mogle vidjeti ptice kako lete, razni oblaci i kada bi ih samo malo bolje pogledali mogli biste vidjeti razno razne oblike životinja, stvari, likova… obožavala je sjediti na travi i gledati u oblake. Mogla je biti tako satima i nema toga što bi ju moglo ometi.

Sve dok jednog dana se nije zaustavio automobil pred njezinim kućnim vratima. Bio je to veoma dobar automobil, za razliku od drugih koje je njezino selo imalo, te se začudila što bi netko takav mogao raditi ovdje. Ušla je u kuću kroz stražnji ulaz i iza zastora promatrala tko je to. Muškarac koji je izašao iz automobila, jedva je stajao na nogama. Joanna je znala da će se vječito kajati, ako mu ne pomogne, te je istrčala van, primila ga oko struka i uvela u kuću. Odnijela ga je na svoj krevet i tek je tada vidjela da je ranjen. Netko ga je upucao.

Joanna nije mogla vjerovati. Nije željela opet proživljavati isto. Nije se željela sjetiti što se dogodilo one noći i što je morala napraviti, a sada… prošlost ju je slijedila. Obećala je sama sebi da nikada više neće uzeti medicinski pribor u ruke, ali… nije mogla dopustiti potpunom strancu da umre. Nije željela imati njegov život na duši. Uzela je kutiju hitne pomoći, puno gaza, obloga, škare i sve što je imala, te mu je pokušala spasiti život. Čovjek više nije bio pri svijesti. Izvadila je metak i bacila ga u posudicu, zašila mu ranu i molila se da će preživjeti.

Dani su prolazili, ali stranac još uvijek nije dolazi svijesti. Bojala se da nije pao u komu. Ostavila je Kinga da se brine o njemu i otišla do šume. Njezinu majku su davnih dana smatrali vješticom, jer se bavila prirodnim liječenjem. Mnogi to nisu razumjeli i bilo im je lakše priznati da je vještica, već netko tko razumije prirodu i sve ono što im priroda daruje. To je Joanna naslijedila od nje. Nos za prirodne lijekove. Iako se nije služila time od malena, jer ju je priroda iznevjerila, sada nije imala izbora. Krenula je u potragu za biljkama koje su mogle probuditi stranca. Trebao joj je jedan cijeli dan, a kada je navečer došla doma sve je bilo isto. Stranac je još uvijek ležao u krevetu, a njegovo lice se nije promijenilo. King je bio pored njega cijelo vrijeme kao pravi pas čuvar.

Cijelu noć je Joanna spravljala napitak, koji bi trebao probuditi stranca. Lijek je stavila u infuziju i nadala se da će djelovati. Prošao je jedan cijeli dan i Joanna je izgubila nadu. Iscrpljena od svega što je proživjela u tih nekoliko dana, zaspala je u fotelji, a King pored nje. Iduće jutro, mogla se osjetiti hladnoća. I to tako jaka, da se Joanna probudila tresući se od zime. I dok je ložila vatru, čula je nečiji gotovo nečujan glas. Imala je sposobnost veoma oštrog sluha i vida. Još jedna kvalitetna stvar koju je naslijedila od svoje majke. Bio je to strančev glas. Pokušao je ustati, ali shvatio je da ne može. Joanna mu se nije željela približiti, nije znala je li opasan, ima li snage da ju udari… nije željela riskirati. Nije pričala s njim. Svaki dan njegovog oporavka donosila mu je doručak, ručak i večer, a ranu mu je previjala dok bi spavao. Sve dok ju jednom nije uhvatio kako mu donosi novu gazu i novi oblog. Snaga mu se vratila i dobio ju je na prijevaru. Uhvatio ju je za ruku i Joanna je ostala nepokretna. Nije znala što će sljedeće napraviti, a nije željela riskirati. Bojala se pogledati ga u oči.

Stranac je započeo razgovor. "Oprosti, možeš li mi reći gdje sam? Znam da se brineš o meni i shvatio sam da si me ti spasila, jer toliko mi je ostalo u sjećanju…ali zašto ne želiš razgovarati sa mnom? Molim te, reci nešto.". Joanni je postalo žao. Vidjela je da joj ne misli nauditi i počela se kajati što je bila toliko hladna. No, nije to željela pokazati. Rekla mu je samo: "U mojoj si kući i nadam se da kada ozdraviš da ćeš otići odavde, jer ne želim nevolje…".

Idućih dana stranac je polako mogao normalno sjediti na krevetu i uskoro je i stao na vlastite noge. Joanna mu je dala dovoljno prostora i vremena da ozdravi. Nije se miješala u njegove stvari, a niti on u njezine, pošto mu je odlučno rekla da nije dobro došao u njezinoj kući… no, to po njegovom mišljenju nije bilo ključno i za njezinog psa. King ga je jako zavolio. Toliko jako da je gotovo svaki trenutak provodio s njim. Polako je to počela uviđati i Joanna. Shvatila je da stranac i nije toliko loša osoba. Pustio ju je na miru i dao joj je prostora. Baš kao i ona njemu. No, stranca je još uvijek ona mučila… želio joj se nekako zahvaliti što mu je spasila život i svaki puta kada je imao priliku za to, nije pronalazio riječi.

Joanna se nekako navikla na strančevu prisutnost i počela je žaliti što mu je rekla da ode iz kuće. No, nije znala kako da mu kaže da može ostati koliko god želi, tj. dok se potpuno ne oporavi.

I tako dok je Joanna ležala vani, na travi promatrajući oblake, stranac je došao do nje potpuno neočekivano i zamolio ju da popričaju. 

 "Znam da ne želiš pričati sa mnom, niti da me želiš u svojoj kući i obećajem čim ozdravim, odlazim, ali… želim ti se zahvaliti što si mi spasila život, što nisi zvala policiju i nadam se da nisi nikome rekla da sam kod tebe… i hvala ti što si skrila moj auto da ga nitko ne vidi… mogu li ti se ikako odužiti? Molim te. Reci, napraviti ću bilo što.".

Joanna nije znala što bi rekla. Ostala je šokirana govorom koji je rekao. No, više nije mogla šutjeti. Rekla mu je tihim glasom: "Možeš ostati, ali moraš mi reći dvije stvari. Kako se zoveš i  zašto, tko i zbog čega te nastrijelio, jer ne želim u budućnosti nikakva iznenađenja… pogotovo ne kod sebe u kući…". Ušli su u kuću i stranac joj je započeo svoju priču…

"prvo pitanje i nije tako teško. Zovem se Lucas. I usput kad smo već kod imena, kako se ti zoveš?"… - radoznalo je pitao. Joanna mu je rekla kako se zove, te je zahtijevala da joj sada kaže što mu se zapravo dogodilo.

"Pa ovako… nisam baš vješt na riječima, ali pokušat ću ti ukratko ispričati što mi se dogodilo. Naime, onaj auto nije moj. Pripadao je mom najboljem prijatelju, kojeg su ubili, jer je saznao neke informacije koje nije smio nikako saznati. Te informacije je povjerio meni baš te noći kada su ga ubili…".  "Kako su onda ti ljudi znali da ih i ti znaš?" – pitala je radoznalo Joanna…

"Čekaj, nije to sve… prisluškivali su mu telefon i tako su došli i do mene. Nekih sat vremena kasnije, shvatio sam da su i mene došli ubiti, ali imao sam sreće. Prevario sam ih i na prijevaru sam pobjegao, ali su me pronašli i upucali. Kako sam tada bio blizu prijateljevog stana, otišao sam u garažu i uzeo njegov auto… lovili su me sve dok im nisam pobjegao. Nisam znao kamo idem, ali vozio sam nadajući se da ću doći nekamo gdje me neće moći naći.". Lucasu je napokon bilo lakše, kada je nekome rekao što mu se dogodilo, ali Joanni puno toga nije bilo jasno, te je nastavila s ispitivanjem. "Što je to tvoj prijatelj saznao da su mu zbog toga oduzeli život?". Lucas joj to nije želio reći, iako je bila ustrajna da sazna što više. Zamolio ju je da se strpi malo. Ipak ju nije poznavao sasvim dovoljno da bi joj mogao reći kakve su to informacije bile, a nije želio niti da i nju počnu loviti.

Provodili su dane zajedno i s vremenom su se bolje upoznali i Lucas je napokon zadobio Joannino povjerenje. Rekao joj je da su mu prijatelja ubili jer je saznao da su ti ljudi zapravo ubili čovjeka prije petnaestak godina, koji je živio u ovom selu. Joanna se uznemirila. Došle su joj suze na oči i počela je plakati. Lucas je shvatio da je vjerojatno poznavala tog čovjeka… pokušao ju je smiriti, ali… nije uspijevao. Otišla je u sobu i legnula u krevet. Nije se uopće pomaknula cijelu večer. Skuhao joj je vruću čokoladu, te je teške volje, pridobio za stol. Dodao joj je maramice i napravio takvo lice da se morala nasmijati, htjela to ona ili ne.

Lucas ju nije želio siliti na ništa, ali želio je znati što ju je toliko uzrujalo. Rekla mu je da nikome do sada nije pričala o tome, ali pošto je on njoj rekao što mu se dogodilo, postupila je isto.  "Taj čovjek, kojeg su ubili. To je bio moj otac. Sjećam se tog dana kao da je bio sada, ovog trenutka i nikada ga neću zaboraviti. Imala sam nepunih šest godina kada su došli neki ljudi u našu kuću. Majke nisam imala, jer je stradala u automobilskoj nesreći, tako da sam živjela sa ocem. Bio je to odličan čovjek. Sve je radio kako bi meni bilo bolje. No, jedne večeri sasvim neočekivano, probudila me buka. Bili su to ti ljudi. Lupali su po vratima i otac im je otvorio. Nije se niti snašao, pucali su mu u glavu, te odvukli njegovo beživotno tijelo i bacili niz rijeku… nisu znali da je imao kćer. Inače bi i mene potražili po kući i ja bih tako završila.".

Lucas je ostao bez teksta. No, čim je posložio sve to u glavi, obećao joj je da to neće ostati na tome, tj. da će glavni krivci platiti za to što su učinili…onako umornu i uplakanu, Lucas ju je primio u svoje naručje i odnio u sobu, te položio na krevet. Zamolila ga je da ostane večeras s njom, jer se bojala zaspati. Zaključao je ulazna vrata, nahranio Kinga, oprao suđe i došao k njoj. Vidio je da je već zaspala, ali ostao je pored nje cijelu noć. Nije spavao, nije imao sna. Cijelo vrijeme je razmišljao o njoj. O tome kako je tako mlada ostala bez oba roditelja, kako je postala samostalna, prava djevojka… iako je bila sa sela, bila je vrlo inteligentna. Promatrao ju je cijelu noć. No, nije si želio priznati da bi mogao nešto osjećati prema njoj…

Puno toga su prošli zajedno, ali nije se želio upuštati u to. Mislio je da njoj niti na kraj pameti nisu dečki. No, stalno se pitao "Što bi bilo, ako joj kažem da mi se sviđa? Što ako bi mi se počela smijati? Ili bi mi rekla da odem iz kuće? Ne bih to želio… nekako mi je prirasla srcu i bilo bi mi teško odreći je se…". Joanna je pak isto to razmišljala… no, nije imala hrabrosti mu išta reći. Kroz neko vrijeme je shvatila da joj se jako sviđa, ne samo zbog fizičkog izgleda, već i zbog toga što je dobra osoba.

Jutro je svanulo, a Joanna i Lucas su još uvijek spavali. I nekom čarolijom, ležali su tako da su njihove usne bile tik do drugih. Trebalo je samo nekoliko milimetara dok se nisu spojile. Oboje su se probudili tim poljupcem. Oboje su mislili da ih je onaj drugi poljubio. Skrenuli su pogled, a zatim opet pogledali jedan drugoga… i… poljubili. Između njih se rodila ljubav.
Od tada su postali nerazdvojni. Joanna je shvatila da se to dogodilo nekom čarolijom. Duboko u sebi znala je da njezina majka ima nekakve veze s time… no, nakon dugo, dugo, dugo, dugo vremena bila je napokon sretna…

Znam, dugačko je i to užasno, ali odblokirala mi se mašta i evo što je nastalo. Bit će i nastavak. Bez brige… svaka čast tko god ovo pročita, jer dosta je dugo… pozdrav.

Grad je za ovo doba godine, zračio nekom snažnom energijom. Bilo je puno ljudi, ali Marija i Ivan odlučili su ne miješati se s gomilom. Potražili su tiha mjesta gdje su mogli neometano razgovarati… sjeli su se na klupice kod Džamije i tamo proveli većinu vremena… iako obišli su skoro cijeli grad šetajući… no, ništa im nije bilo teško, dokle god su imali tema za razgovarati. Uopće nisu niti primjećivali druge ljude oko njih, imali su osjećaj kao da su sami na svijetu. Marija se po prvi puta osjećala tako dobro u svojoj koži i nije željela da ta večer završi. Toliko joj je bilo ugodno s njim, kao nikada u životu, da nije željela otići. Prvi puta je bila sigurna da je našla nekoga tko ju razumije i sličan je njoj.

Ivan, pak nije mogao vjerovati da cura koja je mlađa od njega skoro tri godine može biti tako zabavna i komunikativna. Njezino društvo mu je jako odgovaralo.
Iako su samo prijatelji, bilo je tu i kemije te večeri. No, oboje su bili malo sramežljivi.

Uskoro je zazvonio Marijin mobitel. Bila je njezina majka, sva očajna, jer joj se Marija nije javila na mobitel. No, čim je skužila da ju je zvala, nazvala ju je. Majka se, naravno, zabrinula i počela se derati i rekla je da mora odmah krenuti doma. Marija nije željela prekinuti tako dobru večer, ali znala je ako sada ne krene više neće moći ići van, tako da su morali polako krenuti.

No, Ivan ju je iznenadio. Kada su došli do stanice i trebali se pozdraviti, Ivan je pitao: "Imaš li što protiv da te otpratim do doma?" – Marija je ostala bez teksta. Nije željela da se smrzne, jer u mjestu u kojem je živjela je bilo dosta hladno. No, ipak je pristala. Otpratio ju je skroz do doma, do kućnih vrata. I to sa samo kratkim rukavima, bez ikakve jakne.

Došlo je i vrijeme rastanka. Pozvala ga je da jedan dan dođe do nje, kako bi mu pokazala okolicu u kojoj živi. Naravno, Ivan je prihvatio poziv. Sada su se samo trebali oprostit jedan od drugoga. No, to im nikako nije uspijevalo. Na nesreću, njezina majka je zvala opet. Prekinula je trenutak i… Ivan je trebao krenuti, a Marija je trebala ući u kuću. Iznenada, Ivan joj se približio i poljubio je, a… Marija?

Smrznula se. Nije to očekivala. Zapravo mislila je da će to biti običan poljubac, a zapravo još uvijek nije sigurna kakav je to poljubac trebao biti… Pozdravili su se. Zahvalila mu je još jednom na poklonu i ušla u kuću, a on je krenuo prema doma…

LJUDI UŽIVAJTE MI I DO SLJEDEĆEG POSTA VAS SVE POZDRAVLJAM!!!  

I napokon četiri sata su se bližila i ona je krenula iz svoje kuće. Nije mogla vjerovati da će za samo sat vremena stajati opet na trgu i da će je opet prolaziti trnci koje već dugo nije imala… tamo je došla nekih desetak minuta ranije, naravno, opet na mobitel, razgovarajući sa svojom prijateljicom Suzanom. Nije bilo niti točno pet sati, Ivan je već bio došao. Pozdravili su se (rukovali, dali jedan drugome pusu u obraz) i polako krenuli prema kinu. Na putu su razgovarali o tome kako mu je bilo na maturalcu i što je sve zanimljivo vidio… totalno se uživio u priču. Htio je dočarati Mariji mjesta koja je posjetio.

Mariji je to bilo baš slatko i nije ga htjela prekinuti u ničemu…željela je čuti apsolutno sve. Konačno, došli su i do Cinestar-a. uzeli letak na kojem je pisalo kada počinje koji film i sjeli se u kafić, u separe. Nigdje svjetla, jedino televizor i neko malo zeleno svijetlo. Taman prilagođeno za udobnu atmosferu. Naručili su kavu s mlijekom i cappuchinno, te se zavalili u separe. Prije nego što je konobar došao sa kavom, Ivan je iz svoje torbe izvadio mali, ali iznenađujuće lijepo zapakiran poklon. "Evo, imam nešto za tebe." – rekao joj je. Ostala je zapanjena…nije to očekivala. Zahvalila mu je i otvorila ga. Bio je to parfem. Iz Francuske. No, kako je bila prehlađena nije mogla probati kakvog je mirisa…

Popili su kavu, pogledali kvalifikacije za formulu F1 i napokon je Raikonen bio na prvom mjestu… nakon toliko dugo vremena… te krenuli platiti. No, Ivan ju je preduhitrio… opet je on častio. Marija se naljutila, jer je bilo očito da je prekršio dogovor… u kinu nisu bili. Nije bilo ništa zanimljivo što bi im privuklo pažnju, te su odlučili prošetati malo gradom…